Oslikovljena riječ
Susreti između verbalnog i vizualnog imaju dugu povijest koja seže do antičkih zapisa, ranokršćanskih pjesama ili iluminiranih srednjovjekovnih rukopisa.
No, osobito u 20. stoljeću – dobu obilježenom eksplozijom nove komunikacijske i informacijske tehnologije – avangarde i neoavangarde dodatno usložnjavaju njihove odnose. Pojavom kubizma, u kojem slika napušta svoju funkciju vjernog prikazivanja zbilje koja nas okružuje i stječe visok stupanj autonomije, započinje integracija riječi u sliku. U kolažu - kubističkoj invenciji -slova, riječi i tekstovi iz novina tvore sliku zajedno s drugim naslikanim ili stvarnim elementima. Riječi postaju vizualni elementi i njihovo značenje gubi svoju važnost. Oslobađanje riječi od pravila jezika i njihova upotreba kao vizualnih znakova dobiva osobiti zamah s pojavom neoavangardi nakon Drugog svjetskog rata u jeziku vizualne i konkretne poezije. Pjesnici postaju istraživači vizualnih struktura, često migrirajući iz poezije u vizualnu umjetnost, stvarajući radove koji remete jasnu podjelu na riječi i slike. Štoviše, čitanja postaju prostorna iskustva budući da se pjesme preobražavaju u vizualne i taktilne predmete, prekoračujući granice medija kao što su slikarstvo i skulptura. Pritom se mi, kao njihovi promatrači, pretvaramo u aktivne sudionike umjetnikovih misaonih igara. Istraživanja poezije nastavljaju se kroz konceptualnu umjetnost, dok nam radikalne prakse u poeziji razotkrivaju elementarne procese poetskog stvaranja, istovremeno pretvarajući papir, olovku i riječi u poetske objekte. Četiri primjera koja su pred vama, u rasponu od nadrealizma preko neoavangarde do konceptualnog istraživanja odnosa riječi i slika, otkrivaju koliko njihovo međusobno djelovanje može biti raznorodno.
