Kako je mali gavran Koki
postao čuvar muzejske zbirke

Jednom davno, u jednom je gradu živio umjetnik. Bio je dobrodušan čovjek, neumorno je radio svakog dana u svom ateljeu jer to je bilo ono što je najviše volio raditi.
Kad god se umorio, otišao bi u duge šetnje prirodom.

Jednoga dana, kad je predvečer otišao iz kuće, našao je malog, izgubljenog, ranjenog gavrana koji je pao iz gnijezda i ležao pokraj ceste.
Umjetnik je upitao pticu: "Gavraniću, gdje ti je mama? Reci mi, pa ću te odvesti tvojoj kući."
Mali je gavran bojažljivo graknuo:
"Na ovom svijetu, ja sam sasvim sam, gnijezdo je prazno, moja mama i braća odletjeli su, ne znam kamo ću. Ranjen sam i boli me, bojim se da me ne pronađe kakva strašna zvijer!"
"Pođi sa mnom. Odnijet ću te kući i vidati tvoje rane."
 

Umjetnik je primio pticu u svoje ruke, omotao velikim rupčićem i odnio kući. Uzeo je kutijicu i napravio gnjezdašce, stavio gavrana u gnijezdo i nanio malo ljekovite masti na njegovo ozlijeđeno krilo. Mali se gavran, u njegovim dobrim rukama, izliječio i brzo oporavio.
Dani su prolazili i došao je dan kad je mali gavran trebao odletjeti u veliki svijet. Veselo je lamatao krilima i letio po ateljeu. Volio je boraviti kod umjetnika i nije ga nimalo privlačio povratak u opasnost i nepoznato. Htio je ostati.

Skupio je hrabrost i predložio:
"Spasio si me. Nemam više nikog na ovome svijetu. Volio bih ostati ovdje s tobom i gledati te dok stvaraš svoja umjetnička djela."
Maleno stvorenje već se uvuklo umjetniku pod kožu i on je bio vrlo sretan kad je to čuo: "Odlično! Jako mi je drago da ćeš mi praviti društvo!"
Mali zahvalni gavran ostao je s dobrodušnim umjetnikom u njegovom ateljeu. Umjetnik ga je nazvao Koki.
Postali su nerazdvojni prijatelji. Maleni je gavran volio sjediti na umjetnikovom ramenu, promatrajući umjetnika dok je satima radio s umjetničkim priborom i materijalima.

Iz dana u dan, pred gavranovim očima nicala su nova umjetnička djela i utisnula se u njegovo sjećanje.
Kokijev najdraži motiv bio je, pak, umjetnikov autoportret.

Umjetnik je bio veliki prijatelj muzeja koji je volio posjećivati izložbe i gledati djela drugih umjetnika u njima.

Odlučio je pokloniti neka od svojih djela muzeju jer ih mnogo ljudi ne bi vidjelo da su ostala u ateljeu.

Njegova umjetnička djela postala su dio muzejske zbirke.

Jednoga dana umjetnik je odlučio povesti maloga gavrana u muzej. Toliko su mu se sviđale prostrane sobe i dvorane pune umjetničkih djela da je poželio ostati.
Poviknuo je:
"Ovdje je tako lijepo! Želim ovdje ostati!"
Umjetnik je vidio da su se malom gavranu oči sjajile od sreće i odgovorio mu je:
"Sad si velika ptica, trebaš otići od kuće i stupiti u vrli svijet. Vidjet ćeš ovdje mnoge zanimljive stvari i upoznati mnogo ljudi. Možeš im pomoći i čuvati moje slike s djelima drugih umjetnika."
 

Tako su se složili da će mali gavran Koki živjeti u muzeju i pomagati kustosima brinući se za slike, skulpture, crteže, videa i ostale dragocjenosti koje se ondje čuvaju.

Mali gavran tada još nije znao da je život s one strane velikih zidova muzeja prepun pustolovina. Još je uvijek vrlo mlad, znatiželjan i razigran. Tako ponekad stvori dosta briga glavnom kustosu. Njegova su  rješenja za probleme muzejskog čuvara ponekad prilično neobična. Tijekom dana odvija se mnogo događanja, a noću u muzeju otkrivaju se čudnovate tajne, tako da je uvijek upleten u neke uzbudljive pustolovine.

Skriven od ljudi i njihovih pogleda, mali gavran Koki provodi mnogo vremena u muzejskoj čuvaonici gdje se čuvaju sva ona djela iz muzejske zbirke koja trenutno nisu izložena. Čuva ih i pazi da im se nešto ne dogodi.
Kad god primijeti da je, unatoč silnoj brizi, umjetničko djelo ipak oštećeno, otiđe po restauratora koji zna kako se mogu vidati rane na umjetničkom djelu.

Ali, mali je gavran najsretniji kad muzej posjete djeca. Promatra ih potajice iza umjetničkih djela svojim velikim očima. Ponajviše ga zanima sviđa li se djeci ono što su umjetnici stvorili i vrlo znatiželjno promatra što djeca misle i rade u muzeju.