Umjetnost danas nije samo pitanje izlaganja, nego i pitanje medijacije. Od druge polovice 20. stoljeća, u mnoštvu umjetničkih praksi, njihovo je razumijevanje u većoj mjeri usklađeno s analizom kulture nego sa stvaranjem slika. U tom je trenutku analiza prostora za proizvodnju, opticaj i prezentaciju slika postala važna tema u post-minimalističkoj i konceptualnoj umjetnosti.
Institucionalna analiza muzeja i umjetničkih galerija uobičajena je u ovoj tendenciji. Ponekad se ona može razumijeti kao izravan ili izričit prigovor umjetnika iznesen u njegovom radu jer je suočen s instrumentalizacijom umjetnosti i kulture te lošim manirama i iskustvima koja su povezana s bavljenjem i prodajom umjetnosti. U isto vrijeme, taj je put tzv. institucionalne kritike također ostavio alternativne pristupe sustavu umjetnosti i muzejske kulture, te uveo nove načine razmišljanja o samoj galeriji, ulozi kustosa i umjetničkom obrazovanju.
Zapravo, mogli bismo zaključiti da je "umjetnost institucije" poslužila kao okidač za muzejsku kulturu od koje očekujemo određenu sposobnost samokritike i refleksivnosti, kao i razmišljanje i senzibilitet koji bi mogli biti transformirani kroz umjetničke projekte koje održava.
© Raimon Ramis
© Raimon Ramis