Kolektivna umjetnička praksa
Umjetnici okupljeni u privremene ili trajne grupe sa zajedničkim ciljevima pojavili su se mnogo puta kroz povijest. Kolektivna umjetnička praksa je rezultat ovakve vrste inicijative, koja dijeli određene ideološke, estetske, političke, kulturne, ekonomske ili tehnološke poglede i izvore. Međunarodni avangardni pokreti, neoavangardne i postavangardne prakse dale su mnoge kolektivne umjetničke inicijative i projekte koji su, u najvećem dijelu, važni i za sve veće sve veće emancijpacije koje su se dogodile u svijetu umjetnosti. Jedan od razloga tomu leži upravo u društvenoj moći kolektivne izvedbe.
U (post)jugoslavenskom kulturnom prostoru, krajem 20. stoljeća i kasnije, pojavili su se razni umjetnički kolektivi koji su često okupljeni oko sličnih ideoloških i političkih uvjerenja i ciljeva. Pored konkretnih radova koje proizvode, kolektivna umjetnička praksa često ostaje sačuvana kao dokumentacija raznih prolaznih akcija (arhivi, tekstualna izvješća, manifesti i razni artefakti) koja čini sastavni dio njihovog kolektivnog umjetničkog diskursa i produkcije znanja. No, često ona nije sačuvana u cijelosti jer je najvećim dijelom nevidljiva i integrirana u način života kolektiva. Danas, u tehnološki umreženom društvu, 'kolektivnost' se kao koncept u svijetu umjetnosti može širiti i prakticirati kroz DIWO (do-it-with-others /uradi-s-drugima) kolektivne projekte koristeći njihove razvojne tehnike i procese koji povezuju pojedince sa sličnim interesima kroz sve vremenske zone te kroz geografske i kulturne udaljenosti.
Zbirka Muzeja suvremene umjetnosti Vojvodine čuva nekoliko iznimnih primjera kolektivne umjetničke prakse iz regije. Neki su od njih, kroz svoju praksu, uveli nove tehnologije značajne i šire važnosti.
