Obično razmišljamo o umjetnosti kao o nečemu što nam pomaže predvidjeti nove budućnosti i otvoriti nove vidike koje ćemo predstaviti društvu. To je optimističan pristup umjetnosti koji postoji gotovo dvije stotine godina i tvori osnovu modernih i avangardnih umjetničkih pravaca. Međutim, u posljednjih je nekoliko desetljeća došlo do određenog razočaranja u budućnost, a pojam same avangarde došao je do svog kraja.
Umjesto toga, predloženo je da se naše razumijevanje umjetnosti pomakne od zastarjele, moderne pozicije avangarde do pozicije arrière-garde. Ovo je pravo mjesto za usvojiti stav bliži otporu nego iščekivanju ili naglasku koji se temelji više na analizi kulture nego na anakronoj transgresiji.
Kada se uzme u obzir ovaj zaokret prema arrière-garde, pitanje arhiva postavlja se kao ključna točka u suvremenoj umjetničkoj produkciji proizvodnji. S jedne strane, arhiv se uzima kao izvor za analizu kulture institucionalnog pristupa i pojavljuje se kao prostor u kojem se čuvaju sjećanja i gdje se mogu regulirati društvena pravila, zakoni i protokoli. S druge strane, arhiv se pojavljuje kao prostor slobode jer, za razliku od knjižnica ili muzejskog postava, arhiv utjelovljuje višu razinu heterogenosti u svom sadržaju i na taj način omogućuje više mogućnosti za razmještanje povijesnih narativa.
Fotografija 1: Lluís Bover. © Fundacija Antoni Tàpies
Dostupno na CC BY-NC-SA license.
Fotografija 2: Lluís Bover. © Fundacija Antoni Tàpies
Dostupno na CC BY-NC-SA license.
Fotografija 1: Lluís Bover. © Fundació Antoni Tàpies
Dostupno na CC BY-NC-SA licenca.
Fotografija 2: Lluís Bover. © Fundació Antoni Tàpies
Dostupno na CC BY-NC-SA licenca.
Fotografija 3: Lluís Bover. © Fundació Antoni Tàpies
Dostupno na CC BY-NC-SA licenca.