Performans je postao jedan od ključnih termina novog stoljeća.Tradicionalno, ovaj je pojam povezan s umjetničkim praksama koje su usvojile određene kazališne i ceremonijalne tehnike i pristupe. Izvedbenu praksu dekonstruirali su umjetnici, od druge polovice 20. stoljeća pa nadalje, koji su bili zainteresirani za rušenje kazališnih i umjetničkih pravila. Osmislili su nove načine šokiranja publike na temelju živog i izravnog pristupa, kao i jedinstvenog, jednokratnog prezentiranja umjetničkih djela. Neponovljivost djela i izravan odnos s publikom bili su presudni za prvu generaciju novih izvedbenih umjetnika.
Danas je bolje koristiti termin "izvedbena umjetnost" umjesto "umjetnost performansa". Razlog tomu je to što je, u užem smislu, strogo značenje performansa zamijenjeno s višedimenzionalnim, hibridnim načinima razumijevanja i prakticiranja tog žanra. Takvo redefiniranje se postiglo prvenstveno zahvaljujući transmedijalnom načinu rada, onom koji je povezao izvorno značenje performansa s drugim tehnologijama i medijima te je proizlazilo iz direktnog odnosa s publikom. S druge strane, , koncept je dobio na važnosti djelomično zahvaljujući proliferaciji i širenju koncepta "performativnosti" koji su stavili naglasak na pitanja koja se odnose na posredovanje i područja djelovanja umjetnosti, a ne na pitanje same teatralnosti.
"Performativnost" je pojam koji je niknuo sredinom 20. stoljeća s radom Johna Austina i donio sa sobom radikalni paradigmatski pomak u našem razumijevanju umjetnosti - od semantičkog i semiotičkog pristupa umjetnosti –temeljenog na pitanju "Što to znači? " do pragmatičnog pomaka temeljenog na promjeni pitanja u "Što ona može učiniti?". Od performansa, pristupa nalik performansu i performativnosti danas je na kocki pitanje djelovanja umjetnosti i njezine moći ne samo da predstavlja svijet, već da ga izaziva i mijenja.
Fotografija 1: Núria Solé Bardalet. © Fundació Antoni Tàpies
Dostupno na CC BY-NC-SA licenca.
Fotografija 2: Núria Solé Bardalet. © Fundació Antoni Tàpies
Dostupno na CC BY-NC-SA licenca.
Fotografija 3: Núria Solé Bardalet. © Fundació Antoni Tàpies
Dostupno na CC BY-NC-SA licenca.