Obično razmišljamo o umetnosti kao o nečemu što nam pomaže da predvidimo nove budućnosti i otvorimo nove vidike koje ćemo predstaviti društvu. To je optimistički pristup umetnosti koji postoji gotovo dve stotine godina i čini osnovu modernih i avangardnih umetničkih pravaca. Međutim, u poslednjih nekoliko decenija došlo je do određenog razočaranja u budućnost, a pojam same avangarde došao je do svog kraja.
Umesto toga, predloženo je da se naše razumevanje umetnosti pomakne od zastarele, moderne pozicije avangarde do pozicije arrière-garde (pozadine). Ovo je pravo mjesto za usvajanje stava koji je bliži otporu nego iščekivanju ili naglasku koji se temelji više na analizi kulture nego na anahronoj transgresiji.
Kada se uzme u obzir ovaj zaokret prema arrière-garde, pitanje arhiva postavlja se kao ključna tačka u savremenoj umetničkoj produkciji. S jedne strane, arhiv se uzima kao izvor za analizu kulture institucionalnog pristupa i pojavljuje se kao prostor u kome se čuvaju sećanja i gde se mogu regulisati društvena pravila, zakoni i protokoli. S druge strane, arhiv se pojavljuje kao prostor slobode jer, za razliku od biblioteke ili muzejske postavke, arhiv otelotvoruje viši nivo heterogenosti u svom sadržaju i na taj način omogućuje više mogućnosti za razmeštanje istorijskih narativa.
Fotografija 1: Lluís Bover. © Fondacija Antoni Tàpies
Dostupno na osnovu licence CC BY-NC-SA.
Fotografija 2: Lluís Bover. © Fondacija Antoni Tàpies
Dostupno na osnovu licence CC BY-NC-SA.
Fotografija 1: Lluís Bover. © Fondacija Antoni Tàpies
Dostupno na osnovu licence CC BY-NC-SA.
Fotografija 2: Lluís Bover. © Fondacija Antoni Tàpies
Dostupno na osnovu licence CC BY-NC-SA.
Fotografija 3: Lluís Bover. © Fondacija Antoni Tàpies
Dostupno na osnovu licence CC BY-NC-SA.